Nastavnici u hrvatskim školama više nisu uzor, nego meta

„Uči i nemoj mi se ni slučajno žaliti na profesore“. Tako je otprilike glasila rečenica kojom su roditelji u Hrvatskoj prije ne tako davnih 40-ak godina ispraćali djecu u novu školsku godinu. Nastavnik je bio neprikosnoveni autoritet i ako je nešto u školi i krenulo po zlu, u pravilu se za to krivio učenik koji se možda nije dovoljno zalagao ili je markirao s nastave.

Danas takav scenarij zvuči kao znanstvena fantastika. Ne samo da profesori više nisu autoritet, već je sve više verbalnih, ali i fizičkih nasrtaja na njih. Na profesore nasrću kako učenici, tako i njihovi roditelji, pa je tako nedavno zabilježen slučaj kada je roditelj u Trogiru oborio učitelja ga na pod jer je oduzeo njegovom djetetu mobitel za vrijeme nastave. Nekoliko mjeseci ranije nastavnik u jednoj zagrebačkoj školi skoro ostao bez posla nakon što se potukao s učenicima, koji su ga prije incidenta častili pogrdnim imenima, uz ostalo nazivajući ga četničkim vojvodom.   

Situaciju može promijeniti samo zlo

Komentirajući sve učestalije napade na nastavnike, predsjednik Sindikata Preporod Željko Stipić kaže da u društvu u kojem je svih oblika nasilja više no ikada, vršnjačkog, obiteljskog, stadionskog, teško da u školama može biti drugačije, osobito kada se ništa, posebno ne osmišljeno, ne događa po pitanju prevencije ili suzbijanja nasilničkog ponašanja.

„U školama treba zaštititi od nasilja sve koji ondje rade, ali ponajprije treba zaštititi učenike. Ako su škole sigurne, one su sigurne za sve u njima i obrnuto. Što treba poduzeti? Nema općih recepata. Mjere i rješenja trebaju ovisiti o procjeni sigurnosti u pojedinoj ustanovi. Negdje će biti dovoljna i edukacija, npr. roditelja, učenika i nastavnika, a negdje će biti premalo i detektori za metal i zaštitari“, kaže Stipić. Sindikat nema podatke o broju slučajeva nasilja nad profesorima. 

„Po pitanjima prikupljanja i  dostupnosti ovih podataka mi danas stojimo lošije nego prije desetak godina, kada se o razmjerima nasilničkog ponašanja u školama svake godine raspravljalo u parlamentu. Zašto se od ovoga odustajalo? Vjerojatno zato jer su podaci iz godine u godinu bili sve lošiji i lošiji" veli Stipić.

On smatra da su se odgovorni vodili poslovicom da onoga o čemu se ne govori ili piše zapravo i nema. "Uljuljkali smo se ili, bolje rečeno, uljuljkalo nas se u uvjerenju da stanje i nije tako loše“, dodaje Stipić. Po njegovom mišljenju, ovu situaciju, nažalost, može promijeniti samo neko zlo, koje će se prije ili kasnije dogoditi i u nekoj od hrvatskih škola kao što se događa drugdje.

Smanjene ovlasti učitelja

„Na zla koja su se davno dogodila, usmrćenog nastavnika u Varaždinu ili probodenog nastavnika u Makarskoj, zaboravilo se. Zaboravit će se i na prije par mjeseci napadnutog nastavnika u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi i napadnutog učitelja u razredu jedne trogirske škole“, kaže sindikalist. 

No, jesu li učenici danas previše zaštićeni u školama, pa ih se ne smije ni udaljiti s nastave ukoliko je ometaju? Stipić na to veli da su unatrag nekoliko desetljeća učenička prava bila samo proširivana, a njihove obveze smanjivane ili ukidane.

„To je uvelike doprinijelo anarhičnom stanju kakvom danas svjedočimo. Ovlasti učitelja su sa svakom reformom samo smanjivane. Danas se više nema što smanjivati. Udaljavanje učenika iz razreda radi ometanja nastave u školama se doživljava ponajviše kao nesposobnost učitelja u zavođenju reda", kaže naš sugovornik.

Kao što u školama bolje prolaze oni koji daju učenicima samo najbolje ocjene, to isto vrijedi i za one nastavnike koji učenicima sve dopuštaju. One koji ne žele raditi ni jedno ni drugo prokazuje se i dodatno stigmatizira. "Čak i s kažnjavanjem, obično financijskim, kroz institut izostanka napredovanja, može računati onaj tko u svome poslu u školi odluči plivati protiv struje. Takvih je u našim školama iz godine u godinu sve manje i manje“, zaključuje Stipić.

Narušen autoritet

Na pitanje gdje se izgubio autoritet profesora, sociolog Krešimir Krolo kaže daje to proizvod nekoliko procesa istovremeno.

„Profesionalni autoritet škole kao odgojno-obrazovne institucije se negdje tu pomakao, nije ključan, a istovremeno, dolazi do personalizacije i povratka na ulogu roditelja i cijele te priče koja se nadoveže kada se te dvije stvari poklope", kaže.

Krolo napominje da roditelji prije nisu propitivali ono što profesori ili nastavnici odrede, ili kao nagradu ili kaznu, i daju procjenu znanja. Po njegovom mišljenju sada roditelji već pitaju se je li škola kompetentna, jesu li to nastavnici, njihovo znanje. "Taj autoritet i hijerarhijski odnos je narušen i cijelim nizom mnogih izvora informacija pa se jednostavno smatra da možda i roditelji sami ili nešto drugo može jednako tako odgojiti i obrazovati njihovu djecu kao što može i škola", kaže Krolo.

Neselektivno i bez nekakvih jasnih kriterija dolazi do hiperinflacije odličnih ocjena, veli on, kao i do overprodukcije takozvane izvrsnosti koja ustvari nije realna. Tu je, nastavlja, i pitanje plaća.

„Koliko je poticajno raditi u obrazovanju biramo li najbolje koji završavaju studije, koliko su ti ljudi motivirani pa kad pogledate sve stvari koje sam nabrojao, to postaje jedan od najzahtjevnijih poslova u javnom sektoru koji nije dovoljno honoriran, koji je pun stresova i pritisaka i onda je produkt toga i ovo sve skupa što gledamo. Složena je to priča“, smatra naš sugovornik.

Nema više uzora

Po njegovim riječima, kad postoji više tzv. uzora ili čimbenika koji se natječu za pažnju učenika, za autoritet u tome kako će se oni razvijati kao osobe, onda je neminovno da netko u nekom trenutku kaže 'neš ti i te škole', i toga što proizvodi i kvalitete koja se tu nudi.

„I onda imam pravo intervenirati ili se buniti i tražiti da stvari budu drugačije, od toga da se traže izmjene, što je u Americi normalna stvar, da roditelji pritišću škole, da mijenjaju kurikulume, traže da se jednakopravno predaju kreacionističke teorije i teorije evolucije kao da je to jednakovrijedno i jednakopravno" veli naš sugovornik.

Nastaje pritisak na nešto što bi trebalo biti autonomno i bazirano na struci. "Znamo što znanost i obrazovanje proizvode, ali to postaje sve više jedno bojno polje i politike i ideoloških pristupa, pa naravno da, uz manjak financiranja, dobijete jedan kaotičan moment i gledate ovakve incidente", kaže Krolo.

Na pitanje jesu li profesori danas ugroženi, odgovara da im u svakom slučaju nije jednostavno. „Ne bih rekao da su ugroženi u egzistencijalnom smislu, ali to sve više stvara opterećenje i jasno je zašto se sve manje ljudi odlučuje za rad u školama, zašto ima jako puno deficitarnih zanimanja, pogotovo u prirodnim i tehničkim znanostima jer nastavnici jednostavno ne vide zašto bi se time bavili. To je jedan moment koji ozbiljno nagriza jednu od temeljnih institucija modernog društva“, zaključuje Krešimir Krolo.