Karta u jednom pravcu

Najveći broj mladih koji žele napustiti BiH je starosne dobi između 16 i 30 godina. Iako da apsurd bude veći, čak 40 posto upravo te populacije, nema čak ni pasoš. Zlatan Jan Kulenović, direktor Omladinske informativne agencije u Bosni i Hercegovini kaže, da je u posljednjih osam godina bilo mnogo takvih istraživanja i da se uvijek kroz njih, kao lajt motiv, provlačila ideja i želja mladih ljudi, iz oba entiteta i bez obzira na nacionalnost, da napuste svoju zemlju . Taj broj se kretao od 62 posto, 2000-te godine, 77 posto 2003. i sada, tvrdi Kulenović, riječ je o 73 posto onih, koji ne bi otišli turistički, nego sa kartom u jednom pravcu.

Zapošljavanje glavni motiv za napuštanje zemlje

Na pitanje koji su razlozi za takav potencijalni „masovni bijeg“ iz domovine Kulenović odgovara: „Prvi i osnovni razlog je pitanje zapošljavanja. To je pitanje svih pitanja, koje prati vjera mladih ljudi da negdje drugdje, mnogo lakše mogu naći posao. I hajde da kažemo, da je to legitiman razlog, s obzirom na to da 45 posto mladih u Bosni i Hercegovini nije zaposleno, ili da svaka treća osoba koja je nezaposlena, ima ispod 30 godina.

Drugi razlog je što mladi ljudi u ovoj zemlji smatraju da je obrazovanje kvalitetnije negdje drugdje, u obrazovnim sistemima nekih drugih zemalja. Naš je zastario, prema nekim ocjenama sa evropskog nivoa, mi smo predzadnji u Evropi, po reformi visokog školstva, onoga što zovemo Bolonjski proces. U visokoškolskim institucijama još uvijek ne postoji jedinstven način certificiranja. Zato imate bezbroj privatnih fakulteta, koji praktično imaju samo tablu i jednu prostoriju, nemaju uposlenika ni profesora, ali izdaju diplome sumnjivog kvaliteta“, kaže Zlatan Jan Kulenović.

„Ipak, primjećujem, da je u Sarajevu sve više mladih ljudi koji se vraćaju u svoju zemlju,“ pokušavam da u svemu vidim i mali tračak nade, nakon ovako pesimističnog viđenja mog sagovornika.

Mladi - dobar potencijal BiH

„Nakon Daytona“, nastavlja Kulenović, „preko sto hiljada mladih ljudi je napustilo Bosnu i Hercegovinu i to, iz jednog ugla, može biti pozitivno. Jer, ako su ti mladi ljudi bili uporni i završili studij na recimo, tim prestižnim univerzitetima Stanfordu, Oxfordu i drugim, onda su oni jedan dobar potencijal i resurs ove zemlje, jedan kapital koji bi mogao da bude dobar stimulans za razvoj zemlje, jer oni sa sobom donose nova znanja, veze i lobije.Vraćaju se i zbog, osjećaja vezanosti za ovo podneblje, zbog prijateljstva, rodbine i na kraju krajeva, nostalgije.

Država nije ništa učinila za identificiranje i spajanje takvih osoba, da ti ljudi dobiju određene pozicije i mogućnosti, ali zato imamo tu strašno destruktivnu sujetu u svjetlu koje, mnogi pitaju: Šta će oni sad nama, kad su otišli onda kad su nam najviše trebali, umjesto da kažu, trebaju nam zato što mogu doprinijeti razvoju ove zemlje, dovesti investicije i pokrenuti nešto sa mrtve tačke.“

„Apsurdni propisi“

Jedan od onih koji se vratio, je Amir Redžić, tridesetogodišnjak sa diplomom fakulteta za menadžment u Istanbulu i magisterijem na Kembridžu. Njegov magistarski rad je imao vrlo zanimljivu temu: „Poduzetništvo i institucije u Bosni i Hercegovini“. I, Amir je odlučio da teoriju iz svog magistarskog rada pretoči u praksu. Kaže da nije bilo nimalo lako.

„Generalno, u mom poduzetništvu, sve je bilo protiv mene. Na praktičnom nivou, kad se treba registrovati firma, kad se trebaju zaposliti ljudi, kad se trebaju platiti porezi, nailazio sam na gomilu apsurdnih i nebuloznih zakona i propisa.

Sve je bilo nekako obeshrabrujuće, kao da vas žele odvratiti od poduzetništva, sve je užasno birokratizovano i komplikovano. Ali, ja sam, jednostavno bio uporan. Morate biti uporni i to je vrlo važno,“ kaže Amir

Visoka ekološka svijest

Danas, ovaj mladi čovjek, u Sarajevu, na Marindvoru, ima mali restoran zdrave hrane, a kako bi se taj restoran zvao, nego „Brokula“. Da bi sve ostalo u domenu zdravlja, Amir je pokazao i visoku ekološku svijest. Sve namirnice za njegovu zalogajnicu, dopremaju se isključivo na biciklu. A na pitanje, zašto se vratio u Bosnu i Hercegovinu, skromno odgovara: „Uvijek sam bio pun nekog optimizma, da se stvari ovdje mogu stvarno poboljšati. I, nema smisla da sad svi idemo odavde.

Smatram da je zemlja lijepa i da ima strašan potencijal. Imamo sve što nam treba da budemo među najrazvijenijim zemljama u Evropi“ „A zašto ipak, nismo?“ „Problem je u ljudima,“ kaže Amir.“ Postoji taj neki problem sa mentalitetom, nedostatkom obrazovanja i pismenosti. Pa, tu je onda i taj defetizam, primitivizam i „turbo-folk“ koji je užasno frustrirajući. Moj povratak ovdje i poduzetništvo sa zdravom hranom je prije svega, izazov i pokušaj da ja sam doprinesem da sve ide nabolje, barem na tom mom nekom mikroplanu. „Brokula“ je dio tog cijelog konteksta.“

Stranci otkrivaju Bosnu

Maja Lukić Schade, ne samo da se vratila u Bosnu i Hercegovinu nakon školovanja u Njemačkoj, nego je u svoju zemlju dovela i jednog Nijemca. „Rene se dobro ovdje snašao,“ kaže Maja, „solidno govori naš jezik, a još bolje bi ga govorio da ima više kontakata sa našim ljudima. Sviđa mu se mentalitet ljudi i posebno, hrana.“

Nakon ratnog izbjeglištva u Sloveniji, Hrvatskoj i Engleskoj, Maja je, na kraju završila u Njemačkoj. Nakon srednje gimnazije i sa diplomom Univerziteta u Leipzigu, vratila se u Sarajevo. Sada radi za jednu medjunarodnu organizaciju i vrlo je zadovoljna.

Maja kaže da može razumjeti mlade ljude koji žele da odu iz Bosne i Hercegovine. Ona ističe da je Njemačka zemlja velikih mogućnosti koja svojim gradjanima zaista mnogo pruža, ali se boji da ti mladi ljudi ne znaju kako je u nekim drugim, stranim zemljama, teško.

„Meni je žao svake osobe koja napusti ovu zemlju, pogotovo mi je žao što odlaze mladi i pametni. Žalim što se ta snaga bosanskog mozga ne ulaže u našu državu,“ kaže Maja Lukić Schade i dodaje smiješeći se, da 'schade' , na njemačkom znači 'šteta', ali to značenje, ističe, nema baš nikakve veze sa njenom odlukom da se vrati u svoju zemlju.

Država nema strategiju

Ivan Barbalić, predsjednik studentske organizacije ACIPS, smatra da Bosna i Hercegovina kao postratna, tranzicijska zemlja ne nudi bogzna kakve mogućnosti mladoj populaciji, ali i da država jednostavno nema strategiju da se to stanje promijeni. „Problem je taj, što je ovo zemlja u kojoj mali procenat ljudi savršeno dobro živi i taj 'mali procenat' se uopšte ne sekira zbog problema onih drugih,“ kaže Barbalić.