Populizam i averzija - fenomen njemačke Ljevice

Trijumfalni pohod Ljevice u Njemačkoj je impresivan: ujesen 2005. stranka je osvojila 8,7% glasova na izborima za Bundestag (njemački parlament), i u međuvremenu su zastupnici Lijeve stranke "stanari" čak deset od 16 parlamenata njemačkih saveznih pokrajina. Uz svih šest istočnonjemačkih, Ljevica se etablirala i u četiri zapadnonjemačke pokrajine: u Bremenu, u Hamburgu, u Hessenu i u Donjoj Saskoj. Na istoku zemlje Ljevica uživa vrlo čvrstu podršku biračkog tijela unatoč (ili baš zbog svoje DDR-ovske) prošlosti. Dok su u drugim europskim zemljama socijalističke ili čak komunističke partije sastavni dio stranačkog pejzaža, u Njemačkoj to nije slučaj. Posljednji uspjesi Lijeve stranke mogli bi to izmijeniti.

Komunistička stečajna "masa"

Nakon sloma DDR-a 1989./1990., milijuni članova SED-a (Jedinstvena socijalistička partija Njemačke) odjednom su izgubili svoju političku domovinu. Zbog državnog i moralnog bankrota te tvorevine, rijetko tko je uopće mogao i zamisliti da će iz SED-ove političke stečajne "mase" bilo što preživjeti demokratsku transformaciju. Jedan od tih rijetkih je bio pravnik Gregor Gysi. Njegov je otac Klaus u ranijim godinama obnašao dužnost ministra kulture u DDR-u. Gysi junior, u međuvrenu iskusan 60-godišnji politički as, odlučio se na novi početak: iz izlizane partije SED "kreirao" je najprije istočnonjemačku narodnu stranku PDS (Partija demokratskog socijalizma), a kasnije i sve-njemačku Lijevu stranku. Vjerojatno ni sam Gysi početkom 90-ih godina nije mogao ni sanjati da će se stvari razvijati na takav način. U realizaciji projekta mu je najviše pomogao jedan bivši (vrlo prominentni) član njemačkih socijaldemokrata (SPD), najstarije njemačke stranke: Oskar Lafontaine, bivši šef SPD-a, s Gysijem je sklopio pakt koji je, kako je kasnije pokazalo vrijeme, jamac uspjeha.

Ljevica na političkoj prekretnici

Nakon godina marginalizacije i izolacije na zapadu Njemačke, Ljevica se nalazi na prekretnici. Uskoro bi mogla (neizravno) vladati saveznom pokrajinom Hessen podržavajući manjinsku vladu tamošnjih socijaldemokrata i stranke Zelenih. Na pitanje zašto jedna stranka koja se pozicionira lijevo od ionako lijevih socijaldemokrata u Njemačkoj još nije "normalnost" za razliku od drugih europskih zemalja, Gregor Gysi odgovara kako je razlog povijest "stare" Savezne republike Njemačke i političke klase koja je odrastala u poslijeratnoj zemlji: "Radilo se o duboko, gotovo militantnom antikomunizmu. Dodatni su razlozi bili i DDR, SED, egzistencija Berlinskog zida...Zapad se nakon sloma DDR-a nije znao nositi s jakom Ljevicom, a kad se ne zna nositi s jakom konkurencijom onda se pokušalo s njom obračunati sa starim hladnoratovskim metodama."

Averzija protiv Ljevice u Njemačkoj se očituje na različite načine: šef SPD-a Kurt Beck u kontekstu te stranke redovito govori o "takozvanoj Ljevici" kako bi diskreditirao konkurenciju, a konzervativci (Kršćansko-demokratska unija CDU i Kršćansko-socijalna unija CSU) te Liberali (FDP) beskompromisno odbijaju suradnju s Lijevom strankom. Predsjednik FDP-a Guido Westerwelle u pravilu govori o "komunistima" kada priča o Ljevici. On tu stranku naziva lijevo-ekstremnom i protivi se tome da ta partija, 20 godina nakon pada Berlinskog zida, postane "normalni", sastavni dio njemačkog političkog krajolika: "I u drugim europskim zemljama postoje desno-radikalne stranke. Iz naše vlastite povijesti znamo da njima ne smijemo dozvoliti da se etabliraju. Protiv njih moraju djelovati svi demokrati. Njemačka povijest nije okončana činjenicom da je od ujedinjenja prošlo 18 godina. Mi smo na njemačkom tlu doživjeli socijalističku diktaturu i mi dobro poznajemo te zle duhove."

Populistička politika: da ili ne?

Kritičari predbacuju Ljevici da svojom populističkom politikom postaje okupljalište nepotpuno transformiranih komunista i frustriranih socijaldemokrata. Gregor Gysi ne razumije takvo ponašanje: on svojoj stranci i sebi osobno kao uspjeh pripisuje činjenicu da je nakon sloma DDR-a tisućama predstavnika propalog sustava pomogao u pronalasku političke domovine u zajedničkoj Njemačkoj i da ih je tako integrirao u demokratski sustav. Kad Gysi ovih dana razmišlja o budućnosti nove Ljevice, onda on razmišlja u europskim dimenzijama: "U tome nam pomaže europski proces integracije. Odlučujuće je pitanje: možemo li mi u Europi organizirati novu, modernu Ljevicu 21. stoljeća? Mislim da možemo. Mi smo bili u krizi od 1990. i sada polako izlazimo iz krize." Na nacionalnoj razini Gysi ne vjeruje da će njegova stranka u dogledno vrijeme preuzeti vlast. Početkom 80-ih godina francuski su komunisti, doduše, za vrijeme vladavine Francoisa Mitteranda privremeno bili u vladajućoj koaliciji. No, toliko "normalni" njemački socijalisti i bivši komunisti još nisu. Možda nikada neće ni biti. Liberal Westerwelle, koji inače njeguje vrlo dobar osobni odnos s Gysijem, diferencira između pojedinih osoba i cijele stranke: "Kad ljudi razmišljaju o Ljevici, onda im pada na pamer šarmantni gospodin Gysi, koji zna slatkrječivo pričati u raznim talkshow-emisijama. Oni pred očima imaju i žustrog govornika Lafontainea. No, iza tog plašta Ljevice skrivaju se i neki drugi ljudi: naprimjer članovi Njemačke komunističke partije. Ljudi koji i danas staju u obranu Berlinskog zida, ljudi koji žele ponovno uvođenje Stasija (služba državne sigurnosti u DDR-, op.p.). Ja sam odlučno protiv toga da takvi ljudi budu relevantni u društvu. Mi živimo u Njemačkoj, a ne u Italiji i ne želimo se uspoređivati s talijanskom poviješću. Mi ne živimo u Francuskoj i ne želimo se uspoređivati s francuskom poviješću i razvojem komunističkih stranaka u tim zemljama. To važi i za ekstremne desničare i ekstremne ljevičare."

Bivše "komunjare" i novi komunisti Westerwelle je djelomično u pravu: u redovima Ljevice ima i nekadašnjih "komunjara" i novih komunista. Njihov je utjecaj ipak skroman. Kad je nedavno Christel Wegner, političarka Komunističke stranke Njemačke preko liste Lijeve stranke ušla u parlament savezne pokrajine Donje Saske ona se u javnosti vrlo pozitivno izjasnila o gradnji Berlinskog zida, te je zaželjela svojevrsno reaktiviranje Stasi-ja u trenu oka je izbačena iz kluba zastupnika. Recept uspjeha Ljevice u Njemačkoj ionako nema baš puno veze s Komunističkim manifestom. Izborne uspjehe ona može zahvaliti činjenici da se profilira kao politički "glas" socijalno slabog dijela stanovništva. U Njemačkoj je jaz između bogatih i siromašnih sve veći. Velike stranke (CDU/CSU i SPD) na taj razvoj reagiraju pozicioniranjem u centru i pokušajem da "ugode" mnogima. Nuspojava te stragegije je gubitak jasnog profila i vjerodostojnosti. Ljevica na drugoj strani ima jasan stav: on staje u obranu nezaposlenih i običnih radnika, zahtijeva povećanje plaća...kritičari kažu kako su te pozicije čisti populizam i da se tek u sudjelovanju u vlasti može razaznati što neka stranka može, a što ne može ostvariti. Sve dok Ljevica na nacionalnoj njemačkoj razini nema mogućnost sudjelovanja u vlasti, takva politika pronalazi sve više i više poklonika.