Šta se krije iza povratka vjeri?

„Pogledajmo kako je u svijetu“, kaže na početku razgovora, fra Ivo Marković, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, osnivač Interreligijske službe „Oči u oči“ i dobitnik brojnih nagrada za pomirenje među narodima.

„Danas se govori o tzv. comeback-u religija, povratku religija. Činjenica je da su religije društveni i politički, važan faktor našega svijeta. No, što to znači, moramo pogledati iz nekoliko činjenica.

Prvo, ne samo na zapadu, u kršćanstvu, nego i u islamskom svijetu, u budističkom, zapaža se nevjerojatna kriza vjere. U Engleskoj se već broj ateista popeo na skoro 50 posto. Prema posljednjem istraživanju u Švedskoj, broj ateista prelazi 80 posto.

U Americi se pojavljuje ne samo ateizam, nego agresivni ateizam. U Londonu ateisti nastupaju tako agresivno, da traže preobraćenje vjernika u nevjernike“, nastavlja fra Ivo Marković i dodaje da u svijetu postoji i velika i duboka kriza islama, takođe.

Ljudi vjeruju u Boga isto kao i ranije, ali...

„Ovdje nije riječ o krizi vjere u Boga. Ljudi i danas kao i kroz cijelu historiju, jednako trebaju Boga. Problem je u ponudi institucija. Religije su u krizi. U dubokoj krizi je kršćanstvo. Mnoge forme kršćanstva su zastarjele, više ne mogu funkcionirati“, kaže profesor Marković.

„Ali, zar se Katolička Crkva nije pokušala reformirati na Drugom Vatikanskom saboru?“ (1962. – 1965.), pitam.

„Katolička Crkva je nakon tog Sabora postupno odustala od reformi u praksi. Možda se ovakvim institucijama nemoguće reformirati, možda one moraju propasti, da bi se onda gradilo nešto drugo.

Takođe, u islamskom svijetu, u strukturi islama, osobito ako posmatramo islam kao integralni dio arapske kulture, duboka je kriza. Islam se mora pročistiti od arapske kulture. Ono što danas zovemo islamom – vrlo često se radi o poganstvu, arapskom, predislamskom. Vjere, religije su, kao što vidimo, u dubokoj krizi, a kao takve su se vratile na društvenu scenu“, kaže fra Ivo Marković.

Vjera kao zamjena za "istrošene političke sisteme"

„Kako savremena nauka tumači povratak religija na društvenu scenu?“

„Jednostavno. Suvremena postmoderna je zapravo pokazala istrošenost svih političkih sistema: propao je komunizam, jer nije valjao, propao je socijalizam, jer nije bio dobar. Propao je liberalizam, a evo, sad se pokazuje da ni kapitalizam nije dobar. Nijedan taj koncept nije se pokazao dobrim. Eh, evo onda religije! Evo religije, svijet je u krizi, može se manipulirati, koliko god hoćete.“

„Znači, to što se vraća, taj 'comeback of religion', nije zapravo povratak čovjekove vjere u Boga, nego izvanjski most formi manipulacija religijom?“

„Upravo tako. Tako se radi i kod nas. Kod nas se ljudi nakon komunizma, uopšte nisu vratili vjeri, onoj vjeri u kojoj čovjek živi s Bogom. To je vjera u kojoj se čovjek u duši preobraća i to postaje smisao utemeljenja njegovog života, to je ono što mu pruža životnu snagu. To je vjera“, kaže fra Ivo Marković i dodaje da bi bilo dobro da se nakon komunizma vratila ta vjera. „Ali, vjera se nije vratila, nego se vratila manipulacija.“

Strah je gorivo manipulacije

„ Šta se najčešće koristi kao sredstvo manipulacije?“

„Najprije su ovdje iskorišteni strahovi, unutrašnji, dubinski strahovi kršćana od islamizacije, muslimana od kršćanizacije.

Religija je tako ovdje postala moćno, političko ratno sredstvo, da je naprosto, nemoguće ne manipulirati s njom. Nisu naše crkve pune. Mladi malo idu u crkvu. I kod muslimana je tako. Mladih nema. Ne vjeruju ovakvoj crkvi, ovakvim religijama. Religija je postala političko sredstvo“, kaže fra Ivo.

Arhitektura kao sredstvo identifikacije

Podsjećam mog sagovornika na novu bh. arhitekturu, prije svega na vjerske objekte koji niču kao gljive poslije kiše. Naprosto se graditelji utrkuju čiji će zvonik biti viši, a onda se na to odgovara visinom i brojem munara.

„Čije će Bugojno biti? E, haj'mo ga islamizirati arhitekturom, ili Sarajevo džamijama. Isto to rade i katolici Hrvati, a pravoslavci pogotovo. Pogledajte ove ružne džamije koje se grade. To me vrijeđa kao vjernika.

Volim vidjeti lijepu džamiju. Kad prolazite pored Kaknja, imate lijevo jedno selo i u njemu staru, skladnu džamiju koja se lijepo uklapa, a s druge strane na brdu, vidite jednu rugobu od džamije.

Ili crkva u Kiseljaku, sa onako agresivnom arhitekturom. Ili crkveni toranj u Mostaru. To je znak muslimanima da nisu tu dobrodošli. Taj toranj nije poruka mira, nego poruka mržnje, o tome se, po mom sudu radi, kad je riječ o povratku religije na ove naše prostore.“

Od kolijevke, pa do groba...

Religija, tačnije religije, su u BiH ušle u sve pore društvenog života, pa čak ni najmlađi nisu ostali pošteđeni. Već u obdaništima dobijaju poduku, ali isključivo iz svoje religije.

„Roditelji imaju pravo odgojiti svoje dijete u vjeri. E, sad je pitanje gdje je taj odgoj pogodniji? Odgoj u vjeri nekako prirodno, pripada obitelji. Evo, o čemu se kod nas radi... Političke partije pokušavaju osvojiti što više prostora sa religijama i religije su pretvorili u svoje ideologije, kako bi bile što više prisutne u društvenom životu.

Ovo što rade sa posvajanjem vrtića, to rade partije koje se služe islamom, kao SDA i neke druge djelomice. One time pokušavaju osvojiti što više prostora. Tako se razbija mogućnost da se djeca susreću. Ovdje se prije svega radi o nepravilnom rješenju odnosa između religija i društva“, kaže fra Ivo Marković.

Ujedinjujuća Evropa može ponuditi izlaz

„Ali, možda, ipak, postoji neko bolje rješenje?“

„Ima rješenje. Pametni ljudi sve mogu riješiti. Ja mislim da mi danas imamo jedan temeljni proces našega svijeta, u ovom ovdje području, krajnje pozitivan, a to je ujedinjujuća Evropa. Ona ima fantastične principe: razradili su ljudska prava, zaštitili manjine... Riječ je o vrhunskim životnim načelima, društvenim i političkim, koja imaju jako dobar putokaz kako se može sve riješiti.

Mi danas živimo u globalnom, izmiješanom svijetu. Laž je i glupost da ne mogu ljudi zajedno živjeti. BiH se može urediti kao multinacionalna država, kakva je i cijela Evropa. Da to jednom postavimo na svoje mjesto. Sve se to može uraditi, samo treba odustati od bilo kakvog nasilja i nepravde“, kaže na kraju fra Ivo Marković i dodaje da se u bh. društvu mora napraviti jasna demokratska diferencijacija gdje svako ima pravo raditi svoj posao i ne smije biti potisnut ili ugrožen, pa ni u sferi vjere ili vjerskog života.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: A. Slanjankić