1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Nepodnošljiva slatkoća življenja

12. februar 2010

Jučer zlato, danas blato. Najmanje je slobode bilo tad kad nije bilo ni ulja, ni šećera, ni kafe, ni struje, ni vode, ni plina, ni grijanja. Sloboda, međutim, počinje tamo gdje prestaje strah.

https://p.dw.com/p/Lyhs
Šećer razasut po sarajevskoj ulici
Šećer razasut po sarajevskoj uliciFoto: Nenad Velickovic

Tačno je da klize sela niz klizišta, da poplave nose štale i garaže, da puše sjeverac kroz prazne fabričke hale dok radnici štrajkuju glađu protiv gladi, da propadaju ceste u šahtove, da vozovi kasne, i da na sve strane lijepe naše ćilimom zastrte nešto škripi, cvili, stenje... Ali zastanite ipak na trenutak pred ovom humkom palog ugostiteljskog šećera. Sjećate li se koliko je kilogram koštao u ratu? 40, 50, 60 maraka. (Kilogram, ne vreća.) A sad stoji prosut na blatnjav kaldrmu, i cipele prolaznika preskaču ga kao da je pseće govno. Nije li čudna ta promjena vrijednosti, juče zlato, danas blato?

Nije u ratu ni struje bilo. Kapala je na licnu. Ložilo se smeće u bubnjaricama, vijesti slušale u redovima za hljeb, rublje pralo na ruke u hladnoj vodi, čitalo pored kandila (kraljevstvo za svijeću!)... A sad: trepću neonke na bilbordima cijelu noć, džinovski televizori vise na fasadama, blistaju izlozi, novogodišnje bukve sijaju okićene od bajrama do uskrsa, sijalice gore do jutra (svjetlom protiv žohara!), vrte se električni satovi ko rotacija na ambulantnim kolima, rasipaju se i presipaju megavati kao da su džaba, kao da su kesice sa šećerom.

Nekada bilo - sada se spominjalo

Bildserie Bosnien 10 Jahre nach dem Krieg - damals
Foto: AP

Ni vode nije bilo u tom zaboravljenom miru zapamćenog rata. Svaka se kap na dlanu kapljicom na čelu platila, vukli se kanistri po ledu i prašini na sankama sa točkovima, stajalo pred pumpama, česmama, slavinama, lulama, cisternama, i preko mostova prelazilo kao preko sirat-ćuprije, a sad: vrte se vodomjeri kao mahniti, kapaju slavine ko prehlađene, presipa se pjena iz punih kada, (jedan bojler jedno tuširanje!), isteče nijagara za jedno pranje zuba, klobučaju kiseljaci iz pokvarenih šahtova, razlijeva se voda po rošavom asfaltu kao šećer po kladrmi.

Ni plina nije bilo. Osluškivale se cijevi u ponoć hoće li zašištati, ni drva nije bilo, strugali penzioneri korijenje panjeva ko njima paradentoza zube, a sad: žare se radijatori ispod otvorenih prozora i hodaju ukućani razgaćeni po svježe lakiranim parketima (a ložio se i namještaj!). Ni smeća nije bilo, sve je gorjelo što se nije moglo pojesti, a sad: presipa se đubre iz kanti i kontejnera kao sladoled iz korneta i čašica, i razlijeva po ispucalom betonu, kao šećer po blatnjavoj kaldrmi.

Gdje počinje sloboda?

Bildserie Bosnien 10 Jahre nach dem Krieg - damals
Foto: AP

Ali najmanje je slobode bilo tad kad nije bilo ni ulja, ni šećera, ni kafe, ni struje, ni vode, ni plina, ni grijanja. Svako Te mogao zaustaviti, uhapsiti, ispitivati, pretresati, tjerati da tegliš i kopaš, dugih nogu i kratkog vrata bježao si od svog metka ili gelera, sretan kad si nevidljiv. Niko te ni za šta nije pitao, drugi su u tvoje ime i govorili i odlučivali, nije bilo ni štrajkova, ni mitinga, ni glasanja, ni izbora. A sad: hodaš dugovrat, građanin si glavnog grada jedne suverene i međunarodno priznate države (za to smo se borili!), možeš iz njega avionom a ne samo ispod piste, (istina, bez vize nikud osim u Istanbul!), biraš i biraju te (ako nisi Rom ni ostali)...

Sloboda, međutim, počinje tamo gdje prestaje strah. A ovdje strah nije prestao: ljudi se boje jedni drugih, boje se misliti naglas, s jezom od sutra liježu i s mukom od juče ustaju, boje se lopova, boje se banaka, boje se izbora, boje se sebe i svog tijela, boje se Boga (i svog i tudjeg!), boje se prošlosti da se ne vrati, boje se novog rata i starih nemanja: cigara, svjetla, šećera, toplote, ćevapa, slobode, kafe, djece...

Pa ipak miriši grad na hausbrand, lavazzu, franck, illy, vispak, bristol, manuel... (Ko se sjeća one mješavine, 100 maraka kilogram, a ne vreća!), miriše čaršija na deset u pola s lukom i burek ispod sača, na skupe deodoranse i nafatalin iz second-handova. Klokoću kiseljaci u jakuzzijima, drma piraterija iz džipova, poezija emigrira u karaoke, život je sladak kao posljednja cigara pred streljanje...

A sloboda nestaje u blatu, kao pseće govno, kao prosute kesice šećera.

Zijeva, kao što su sužnji zijevali o njoj.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić