Kad gori badnjak griju se naše duše

„Ja sam Momčilo Krstić i već deset godina prodajem badnjake“, kaže ovaj prodavač u Istočnom Sarajevu, dok stojimo tek nekoliko metara od zamišljene linije koja dijeli entitete. „Pa, kako idu?" pitam, dok sipi dosadna januarska kiša. „Nikako oni ne idu. Ja ih dovezem, pa spustim tu i oni stoje!" šali se moj sagovornik. Cijene su niske, tri, dvije ili samo jedna marka. „Ko ne može da plati, ja mu poklonim“, kaže Momčilo. „To je lijepo od vas. A ima li neke razlike između pravoslavaca u Federaciji (BiH) i vas, ovdje u Republici Srpskoj, u Istočnom Sarajevu?“ pitam.

„Ima, kako nema. Ovdje je drugi zrak, svi kažu da je tako. Dolaze nama ovamo Srbi iz Federacije, kupuju meso, svinjetinu i prasiće za praznike. Ja mogu otići tamo u pozorište i vratiti se ovdje, ali ne bih živio u Federaciji“, kaže i pokazuje rukom prema zamišljenoj entitetskoj liniji. „Kako ćete proslaviti Božić? Je li recesija udarila i na svetinje?“ pitam. „Opala je malo kupovna moć građana, vidim po frekvenciji ovih mojih prijatelja koji dolaze iz Federacije, ali za badnjak, zaoblicu (pečenje) i česnicu, mora da bude. Ja sam slavio Božić i kad se nije smjelo. Sa mnom je živjela punica, pa sam nju imao malo k'o 'paravan'. Bila je starija žena iz patrijarhalne porodice iz sela sa Ivan Sedla, odakle sam i ja“, kaže Momčilo i nudi mi rakiju. „Potegnite malo, hladno je. Ja se po cijeli dan tako grijem“, kaže Momčilo.

Do njega je Božidar Štaka. Čini se da on ima više kupaca. „Badnjak je dio pravoslavne tradicije. Hrastovo drvo se na Badnji dan siječe u šumi, a prije nego što se odsiječe, posipa se pšenicom i zalije vinom ili rakijom. Naveče se badnjak 'nalaže' ispred kuće, i ispred crkava. Kad badnjak gori, to simbolizuje vatru na kojoj se bogomladac Isus Hristos ogrijao, a tu prvu vatru su zapalili pastiri. Slaveći njegovo rođenje, mi ložimo tu vatru na kojoj se i sami grijemo", kaže Božidar.

Tradicija i sjećanje

Dok razgovaramo, iza nas prolazi kolona zaprežnih kola, koja vuku okićeni konji. To badnjaci stižu pred crkvu Svetog Vasilija Ostroškog u Istočnom Sarajevu. U crkvi se na Badnji dan pale svijeće. Nagorka Roglić se prisjeća svojih najmilijih. „Tradicija i sjećanje.

To je ono što je bitno za Božić. Zapalila sam svijeće za spokoj duša mojih roditelja, a jednu veliku svijeću nosim kući. I nije važno hoćete li baš sve običaje ispoštovati onako kako Bog zapovijeda. Mnogo je važnije da se osjećate i ponašate tako, kao da je u vašem srcu ispisano Hristovo ime. Kroz šta sam sve prošla posljednjih petnaest godina... da nisam imala nadu i vjeru, danas me ne bi bilo", kaže Nagorka.

Badnje veče na Baščaršiji

Vrijeme je da pređem zamišljenu liniju koja dijeli dva entiteta i jedan, glavni grad. Centralna svečanost za Badnje veče održana je u Staroj crkvi na Baščaršiji, hramu svetih Arhangela Gavrila i Mihaila. Svečanu prazničnu liturgiju s blagoslovom Badnjaka, služili su sveštenici Sarajevske eparhije predvođeni Vanjom Jovanovićem, parohom Sarajevskim.Kad je liturgija završena, u porti crkve naložen je i zapaljen badnjak. Paroh Jovanović je prema običaju, mnoštvo vjernika koji su se okupili oko vatre, zasuo novčićima, bombonama i orasima. Oko pravih, 'živih' jaslica (dvije ovce i jagnje), okupili su se najmlađi. Iz razglasa su se čule stare, crkvene pjesme, a atmosferu je dodatno podgrijalo kuvano vino koje je dijeljeno besplatno.

Praznik porodice i ljubavi

Vidno umoran, dok prima mnogobrojne čestitke, paroh Jovanović uspijeva da izgovori nekoliko rečenica: „Božić je uvijek ono što jeste. Prvenstveno praznik rođenja Isusa Hrista, spasenja i otvaranja novih vrata, koja su zaokružena i zapečaćena vaskrsenjem. To je praznik porodice koja treba da se vrati svojoj izvornoj vrijednosti, zajednici i ljubavi koja preobražava. To je jedino što nas može spasiti u ovim vremenima. Kada stojimo oko vatre upaljenog badnjaka, mi osjećamo toplinu, oko koje se okupljamo.“

Sa Vojislavom Puškarevićem, koji je u crkvu došao sa cijelom porodicom, razgovaram o slobodi o kojoj je govorio Momčilo, sa početka priče. „Jesmo li slobodni u ispoljavanju vjerskih osjećaja mi Srbi u Federaciji BiH? Ne znam šta bih vam rekao. Stvar slobode je, između ostalog, stvar glave i uma. Zavisi koliko se osjećate slobodnim, koliko se ne stidite da ispoljavate svoja religijska osjećanja. Mi slobodno dolazimo u ovu crkvu i nemamo nikakvih problema", kaže Puškarević i dodaje kako pretpostavlja da u Sarajevu živi mnogo više Srba od onih 7000 koji se često pominju.

Vojvođani za Badnje veče u Sarajevu

Pored jaslica su Vojvođani iz Subotice. Mirjana Vrana, njen suprug i dva sina, na zimovanju su na Jahorini, a kako snijega nema, odlučili su da Badnje veče provedu u Sarajevu i prisustvuju paljenju badnjaka.

"Eno, pogledajte kako moj suprug pokušava da uhvati ono malo jagnje i prinese ga deci da ga pomiluju“, kaže Mirjana, dok sinovi Strahinja i Dejan ciče od radosti. „Eto, to je ovaj praznik. Morate da osetite radost. A ako nešto još želim, to su mir, zdravlje, sreća i ljubav.“

Jelena Sedlarević je popila svoje vino i sada u svjetlu plamena koji nas grije možemo da razgovaramo. Završila je ekonomiju i upravo dobila svoj prvi posao u Sarajevu. Doduše, Istočnom. „U ovoj vatri ja vidim oslobađanje, rađanje nekog novog života. Božić slavim uvijek sa porodicom, jer se tog dana ne ide nikome. Polaznika imamo istog već godinama. On dolazi rano ujutro i mi ga onda darivamo“, kaže Jelena.

I glavni grad Bosne i Hercegovine poklonio je nešto pravoslavcima koji u njemu žive. U galeriji Collegium Artisticum otvorena je izložba „Božić i Vaskrs na starim čestitkama“, autora Senada Hodovića iz Visokog.

Promotor izložbe bio je mitropolit dabrobosanski Nikolaj. Božićne čestitke iz perioda s kraja 19. vijeka do početka Drugog svjetskog rata, podsjećaju na činjenicu da praznike bližnjima ne moramo uvijek i samo čestitati elektronskom poštom.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednica: Jasmina Rose