Kršenja ljudskih prava od Rusije do Slovenije

Oko 100.000 neriješenih tužbi trenutno je na Europskom sudu za ljudska prava. U oko 30.000 tužbi Rusiji se predbacuje kršenje ljudskih prava. Radi se o Čečenima koji su nestali, a da vlasti protiv toga nisu ništa poduzele, pa ni razjasnile što je s nestalima. Ili o zlostavljanju zatvorenika i drugim neljudskim postupcima ruske države. Oko 11.000 tužbi odnosi se na Tursku, 9.000 na Rumunjsku, 8.000 na Ukrajinu. I tu se često radi o mučenju zatvorenika i nehumanim uvjetima u zatvorima, ali i o sprječavanju demonstracija ili zabrani novina, što je kršenje slobode izražavanja mišljenja.

Istok nadoknađuje pravne zaostatke

Slučajevi iz navedenih zemalja predstavljaju više od polovice tužbi Europskom sudu za ljudska prava. Zašto je tako, pokušava objasniti Axel Müller-Elschner, pravnik na tom sudu. „Naravno, postoji određena razlika i što se tiče blagostanja i što se tiče pravne situacije. Države iz zapadne Europe imale su Sud za ljudska prava već prije 40 godina, dok su istočnoeuropske zemlje uključene tek od 1990. To se ne smije zaboraviti. Neki problemi kao prenapučenost zatvora u Rusiji, problem su tamo, ali i u Francuskoj. Mora se dakle gledati vrlo diferencirano.“

Česte tužbe i protiv Slovenije

I manje istočnoeuropske zemlje kao Slovenija, Gruzija, Moldavija ili Bosna i Hercegovina imaju s obzirom na broj stanovnika razmjerno velik broj tužbi zbog kršenja ljudskih prava. Njemačka sutkinja Renate Jaeger pokušava objasniti tu pojavu: „Uzmimo primjer Rumunjske, države koja je mala, koja ima stanovnika kao njemačka savezna pokrajina Sjeverno Porajnje i Vestfalija, ali dvostruko više tužbi nego čitava Njemačka. Tu se vidi da ima puno tužbi po glavi stanovnika. To pokazuje načelno nepovjerenje rumunjskih građana u tamošnje pravosuđe. To je moje objašnjenje. Bez obzira je li nepovjerenje opravdano ili nije, nepovjerenje je tu. A nepovjerenje potiče da ljudi kažu: to želimo ipak razjasniti u Europi.“

Zaposliti više sudaca?

U međuvremenu se Sud u Strassburgu mora boriti s desetcima tisuća neriješenih slučajeva i polako ih rješavati. Upitno je hoće li predbacivanja kršenja ljudskih prava iznesena u tim tužbama ikad biti razjašnjena i kažnjena. Neki od podnositelja tužbe su u međuvremenu umrli. Ali, budući da u svaki slučaj mora biti uključen i domaći sudac, ruski sudac treba puno više vremena da bi obradio zaostalih 30.000 slučajeva, nego njegov njemački kolega pred kojim je dvije i pol tisuće slučajeva. Možda bi imalo smisla povećati broj sudaca za neke zemlje? Renate Jaeger podržava tu ideju: „To je točno. Ali, za to je potreban sporazum, a svih 47 zemalja moraju se složiti da neke zemlje trebaju više sudaca. To bi vodilo neuravnoteženosti. Ako se pogleda raspravu u Europskoj uniji da neke zemlje ne bi imale svoga povjerenika u Europskoj komisiji ili da bi bile manje prisutne kod neke stvari, vidi se kako je to strahovito teško postići na međunarodnoj razini. Mislim da je to tako teško da u dogledno vrijeme nećemo imati nikakvog drugog rješenja.“

Rusija blokira reformu

Važna reforma Europskog suda za ljudska prava već godinama je na čekanju. Time bi on trebao postati učinkovitiji i brži. Primjerice, tužbe koje očito nemaju osnove trebao bi moći odbaciti jedan sudac. O jasnim slučajevima trebala bi odlučivati tri umjesto sadašnjih sedam sudaca. Mandat sudaca trebao bi biti produžen na devet godina, bez mogućnosti ponovnog izbora. Ali, dosad je samo mali dio toga 14. protokola proveden u djelo – jer reformu od 2004. blokira Rusija.

Autor: Daphne Grathwohl / Anto Janković

Odg. ured: Andrea Jung-Grimm