Siromašna djeca Bosne i Hercegovine

Zbog djece više brinem nego što uživam, govori demobilisani borac dok pred knjižarom u Gračanici drži dvije djevojčice za ruku. Knjige, torbe, garderoba... Sve to čeka onemoćali kućni budžet. A krupne dječje oči zbunjeno gledaju frustriranog oca. A šta je tek sa djecom bez jednog ili oba roditelja?

„Zaista, siromaštvo nije romantično“, kako kaže psihologinja Sanja Pavlović, ono se „prenosi“. Rijetki se uspijevaju otrgnuti, siromaštvo se obično reproducira. Ona radi u dječjem SOS selu u Gračanici (SOS Kinderdorf). „Tu su zadovoljene osnovne dječje potrebe. Nemaju luksuz ali imaju knjige, zdravstvenu zaštitu, pohađaju školu. U selo su stigli zbog siromaštva, napušteni, bez roditelja. Istina, oni nemaju biološke roditelje ali mi se trudimo da to što manje osjete. Takvom brigom obuhvaćeno je oko 250 djevojčica i dječaka“ – priča Pavlovićeva.

Neka od te djece ostaju bez škole

Ađul Bajraktarević, predsjednik Udruženja hranitelja TK kaže da je u Tuzlanskom kantonu 232 djece smješteno u hraniteljske porodice, a ovaj broj na nivou države iznosi oko 3000.

„Teško je dati precizan podatak, broj se stalno mijenja, djeca stalno ulaze i izlaze iz ove velike porodice. Moja Sabina se nedavno udala i ona je sada svoj čovjek“ – govori Bajraktarević o djevojci koju je kao djevojčicu primio u svoj (hraniteljski) dom.

Fatima Smajlović iz organizacije "Save the Children" (Spasimo djecu) navodi da se oko šest posto takve djece nalazi van obrazovnog sistema. "Najveći broj te djece je iz ranjivih skupina. Tu spadaju djeca romske populacije, siromašna djeca, djeca bez roditelja i slične kategorije", kaže Fatima Smajlović.

Ne treba ti knjiga, mora se struja platiti

Iako se siromaštvo može mjeriti na više načina, jedno je sigurno – ono se povećava.

Porazno je da među najsiromašnije kategorije stanovništva spadaju porodice sa troje i više djece.

U Bosni i Hercegovini nema ekstremnog siromaštva ali mnoga djetinjstva provode se ispod granica dostojanstva. Djeca često trpe zbog neodgovorne politike, nezrelost odraslih često se prelama preko dječjih leđa. Nisu rijetki roditelji koji poskupljenja električne energije “peglaju” na ishrani, garderobi, knjigama. Tako se mogu čuti izjave poput ove: “Struja se mora platiti, a ne mora imati baš svaku knjigu, može se snaći i posuditi od drugarice”.

To što su „mali ljudi“ ne znači da imaju mali značaj

U Gračanici smještaj djeteta u obdanište košta 140 KM, a tek svako peto dijete ima privilegij da ga umjesto “žena iz komšiluka” odgajaju vaspitačice. “Pošto 80 posto djece predškolskog uzrasta ne prolazi kroz vaspitno-odgojne ustanove, postoji nacrt zakona prema kojem će Vlada finansirati odlazak vaspitača na teren vikendom i tako educirati mališane kojima je to uskraćeno” – kaže Senada Ćoso, direktorica dječjeg obdaništa „Naša djeca“ Gračanica.

Još jedan primjer ilustruje u kojoj mjeri je zapušten odnos prema djeci. U gračaničkom Domu zdravlja u okviru projekta “Prevencija govorno-jezičkih poremećaja djece predškolske dobi” pregledano je 121 dijete i kod 96-ero otkriven jezičko-govorni poremećaj. “Pored ovako užasnih rezultata, nijedan logoped na Općini nije zaposlen” – govori Refija Spahić, saradnik na projektu.

Puno je primjera u kojima se društvo prema svojim “malim ljudima” ne odnosi odgovorno. Ipak, nježnost, pažnja, razgovor i ljubav su stvari koje djeci možemo pružiti a koje su puno bitnije od nekih drugih, materijalnih stvari.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. urednica: Marina Martinović