Na iftaru kod Amele

„London je lijep. Znala sam dobro jezik, ali sve moje je bilo ovdje... Morala sam se vratiti. Moja majka još uvijek živi u Londonu i tamo će vjerovatno ostati. Osjećala sam da pripadam ovdje, iako se teško živi sa jednom platom i troje djece koja idu u školu", rekla mi je tada Amela.

Murat je uspio da završi Poljoprivredni fakultet i zaposlen je u domaćoj poljoprivrednoj firmi koja dobro posluje. Imaju novu kuću u sarajevskom naselju Ahatovići, do kojeg se stiže nakon 20-tak minuta vožnje. Naselje je na 510 metara nadmorske visine i sa njegovih brežuljaka Sarajevo se vidi kao na dlanu.

„I blizu smo, a opet na neki način, daleko od grada. Priroda je netaknuta, vazduh je svjež, kao planinski, ali neće još dugo biti tako. Gradi se sve više. Evo su i neki ministri otkrili ljepotu našeg kraja i počeli da prave vikendice", kaže Amela.

Sjetih se tako, ovih dana, mjeseca ramazana, kako sam sa Amelom, u vozu, pričala o našoj bh. Kuhinji. Pomenula je tada bosansku kvrgušu, autohtono krajiško jelo koje potiče iz Prijedora, Kozarca i okoline.

Ramazanski kadaif

Nazovem Amelu i pitam je: „Pa, onda, hoćemo li praviti kvrgušu?“ „Zašto da ne? Dođite kod nas na iftar u Ahatoviće“, jednostavno kaže Amela.

Pred vratima kuće dječak: „Ja sam onaj iz voza“, kaže sedmogodišnji Zejd.

„Dođi, idemo nešto dobro skuvati", pozivam ga da uđe sa mnom.

Vrijeme je ramazanskog posta i Amela mi priča kako je ove godine on duži, jer je u ljetnim mjesecima duže vrijeme od izlaska do zalaska sunca. Djeca to teško podnose, pa ih ne prisiljava da se pridržavaju posta. Ona se trudi da jela za sehur i iftar ne budu teška i masna, jer bi to za organizam, nakon cjelodnevnog posta, bilo prilično neugodno.

„U ramazanski kadaif ne idu orasi jer su oni masni, ali u bajramski kadaif, sigurno će doći“, kaže Amela i dodaje da će osim bosanske kvrguše napraviti i ovaj slatkiš sa toplim mirisom orijenta. „Puno se hrane pravi za iftar. Mislim da moramo biti racionalniji u ovo teško vrijeme. Juče sam bacila mnogo od onoga što sam spremila i odlučila sam da prekinem sa tom praksom. Do kraja Ramazana praviću samo onoliko koliko će se sigurno pojesti. I kadaif i kvrguša su vrlo jednostavni za pripremu i za oboje će nam trebati samo sat vremena od pripreme do iznošenja na sto. Za kadaif, za jednu tepsiju je potrebno:

400 gr. kupovnog kadaifa,

100 gr. putera,

100 gr. suvih grožđica,

0,75 l. vode,

800 gr. šećera,

malo klinčića (karanfilića),

ako se stavljaju i orasi, 100 gr. mljevene jezgre.

Pola od pakovanja kadaifa rasporedi se po uljem podmazanoj tepsiji. Na rezance kadaifa ravnomjerno se rasporede grožđice i orasi, ako je kadaif i sa orasima. Puter se nareže na listiće i takođe, ravnomjerno rasporedi. Sve se prekrije ostatkom rezanaca kadaifa i gurne u zagrijanu rernu gdje se više suši nego što se peče, oko ½ sata na temperaturi od 75 stepeni. Za to vrijeme napravi se agda od vode, šećera i klinčića. Neko će možda dodati sok limuna i vanilin šećer. Agda ne smije biti gusta kao za baklavu. Kad se kadaif prosuši (ne smije dobiti smeđu boju!), prelije se agdom, poklopi i ostavi da se ohladi i upije tekućinu.“

Dok čekamo da kadaif dobije propisanu boju, kuća počinje da miriše na jemeke (jela) koja se spremaju. Prema nekadašnjim pravilima reda i običaja u staroj sarajevskoj Čaršiji, iftar je podrazumijevao: škembe-čorbu, pače, bosanski lonac i kadaif. Bez toga se nije moglo. Ostalo su bile improvizacije po želji domaćice.

Dok dvoje starije djece Puškara kruže oko kuće na biciklima, Zejd se sve više primiče šporetu i u jednom trenutku, dok nas miluju mirisi iz rerne, kaže: „Gladan sam, hoću da jedem!“

Iako do kraja posta ima još skoro sat, Amela priskače u pomoć. „Rekla sam mu da ne mora da posti. Ovako mala djeca poste samo jedan dan, a on je to uradio već prvog dana Ramazana. Nema posta za djecu dok ne uđu u zrelo doba. Ramazanski post ne smije biti napor, mora buditi radost zbog pročišćenja organizma, a onda i duhovnog pročišćenja“, kaže Amela dok vadi iz rerne kadaif jantarno žute boje. Zaljeva ga agdom i pokriva drugom tepsijom.

„Znam da kvrgušu mnogi prave onako, na svoj način, a ja je pravim na način kako je moja nena pravila. Pile, koje je osnova jela, ne mora se kuvati, naročito ako je mlado, ali ja ga uvijek prokuvam, jer tako dobijem i supu koju djeca vole. Dakle, jelo se može praviti sa već kuvanom piletinom, ili sa svježom. Za šest osoba potrebno je jedno pile teško oko 1 kg. isječeno na komade i:

2 jaja,

600 gr. običnog pšeničnog brašna,

2 dl. jogurta,

slatkog mlijeka po potrebi (oko 2 do 3 dl.),

prašak za pecivo,

soli, po želji

za preljev:

1 ( manje) pakovanje pavlake

i malo slatkog mlijeka.

Tijesto, malo gušće nego za palačinke, napravi se od jaja, brašna, jogurta, slatkog mlijeka, soli i praška za pecivo i nalije u uljem podmazanu tepsiju. Na to se poslažu komadi svježe, malo posoljene piletine ili kuvane, kako ja radim, i sve se stavi u zagrijanu rernu ½ sata na 250 stepeni. Kad jelo dobije lijepu zlatno-smeđu boju, zalije se pavlakom, razrijeđenom sa malo slatkog mlijeka. Od začina, može se dodati i biber, neko na kraju pospe i svježim peršunom, ali ja kvrgušu uvijek pravim baš ovako“, kaže Amela i predlaže da idemo brati kupine dok se kvrguša peče.

Sada su sva djeca s nama, najstariji (haker) Bajazit, Amina (koja će biti arhitektica) i najmlađi Zejd. Uskoro glava porodice, otac Murat stiže sa posla i svi sjedamo za sto. Iftar samo što nije počeo. Kroz prozor gledamo 'opaljivanje' topa koji najavljuje kraj posta za taj dan. Djeca se raduju postavljenom stolu. Osim kvrguše i kadaifa, na stolu su i urme, sjenički sir, supa, suđuka i kompot. „Jedite i pijte, ali ne pretjerujte!" kaže sveta Knjiga.

Zahvaljujem mojim domaćinima na gostoprimstvu. Murat me nagovara da ostanem još, da sijelimo, što je takođe, dio tradicije: „Ja strašno volim ljude, a moja žena još više. Jednom je dvjema Novozelanđankama u Sarajevu pomogla da nađu smještaj. A znate li kako? Tako što ih je dovela u naš tadašnji, podstanarski stan na Grbavici. I ostale su šest dana kod nas. To prijateljstvo traje i danas. Eto, i to je Bosna", kaže na kraju Murat.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednica: Jasmina Rose