Blagdan hodočašća i praznik derneka

Vjernici, ali i mladi ljudi željni doživljaja i testa vlastite izdržljivosti, pješače noću 33 kilometra, na putu od Splita do Sinja. Ima ih posvećenih Gospi koji nerijetko pješače bosi: „Teško mi je, jedva sam se uspeo uz Klis... Sad je lakše. Moram izdržat do Sinja jer sam se zavjetovao“, govorio nam je uspuhani mladić kojeg je vjera navela na ovaj mali podvig. No, ima i rekreativaca posvećenijih svjetovnim užicima. „Idemo malo uz malu pivu. Dobro je, prva je liga“, zadovaljan je mladić koji je vrelinu spliskog asfalta zamijenio za jednako užarenu staru cestu koja od Splita do Sinja vodi preko Klisa.

„Hodočašće na Veliku Gospu je nesumnjiva tradicija“, potvrđuje nam to i Toni iz Solina koji na ramenima nosi sinčića da mu pokaže put, kaže, do Crkve Čudotvorne Gospe sinjske. „Iša' je moj dida, moj ćaća, ja, pa će i on...“

Marijanski puk

Za hrvatski katolički puk kažu da su marijanski narod – U Hrvatskoj je jedna od deset župa posvećena Blaženoj Djevici Mariji, a na 20 župa postoji jedno svetište posvećeno Majci Božjoj. Za Veliku Gospu ne pješači se samo u Sinj. Pohodi se još i u Mariju Bistricu koju godišnje posjeti oko 700.000 vjernika, u Rijeku na trsatsko svetište koje je posjetio i Ivan Pavao Drugi, zatim u Aljmaš, remetsko svetište, Krasno i Pećno... U nebrojenim mjestima u Hrvatskoj za Veliku Gospu se održavaju procesije.

Sinjsko svetište nije najposjećenije, ali je posebno... Moć zagovora Gospi Sinjskoj seže gotovo tri stoljeća unazad - do 1715.godine kada je turska vojska od 40 do 60 tsuća vojnika opsjedala utvrdu u kojoj je bilo svega 700 branitelja koji su se Bogu molili pred Gospinom slikom koju su fratri donijeli iz Rame. U jutro 15.kolovoza shvatili su da su Turci odustali od osvajanja... Povjesničari iznose razne pretpostavke zašto su se Turci povukli, po nekima su to uradili i radi dizenterije, ali stare bitke su kao i suvremeni sport: tijek utakmice se zaboravi, pamti se samo rezultat...

„Nama je jedno sigurno a to je da su branitelji bili uvjereni da su božjom pomoću koju su izmolili pred slikom Čudotovorne Gospe Sinjske obranili Sinj“, kaže gvardijan samostana u Sinju fra Božo Vuleta. Ta slika, sada ukrašena zlatom, čuva se u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u kojoj hodočasnici na koljenima hodaju oko oltara.

Miris davnih vremena

Za ljudima ide roba, a za njom i novac... Trideset i tri kilometra od Splita do Sinja prate štandovi s osvježavajućim napitcima, čevapčićima, janjetinom... Derneci o vjerskim blagdanima po Dalmatinskoj zagori bili su značajni trgovački ali i društveni događaji. Ta tradicija se zadržala u Velikom Prologu kod Vrgorca. Poslije mise se kupuje – najviše kućne potrepštine i poljoprivredni alat. Dolaze kovači iz Kreševa i Vareša, iz Bosne, donose motike i maškline, peke i bronzine...

Na ovom 200 godina starom derneku zamirišu neka prohujala vremena a ljudi, onda, iz elegije za prošlim, kupuju i ono što im baš ne treba ali što ih podsjeća na djedovska vremena. Nađe se tu svega i svačega – i CD-a s trubofolkom, i odjeće i obuće „made in China“, ali posjećeniji su štandovi poput štanda obitelji Nogalo, kovača iz Slivna u Imotske krajine. „Kupuju se motike kvalitetne. I to kupuju ne samo ovdašnji ljudi, nego i ljudi iz Primorja i Hercegovine. Vrijedan je svijet ovdje. Gdje je god polje urađeno – znači tu je vrijedan narod“, rekao nam je Ante Nogalo lani na velikoprološkom derneku.

Nađe se u kutijama od košulja i prave hercegovačke škije. Prodaje je Adam Pavlović iz Gornje Vitine u Hercegovini koji, kaže, jedva je dočekao demokraciju jer sad škiju prodaje slobodno. Na ruku mu ne idu jedino zakonska rješenja i kampanja protiv pušenja.„ 'Ko dobro jede i pije nije mu škija štetna. Onima koji se debljaju zdravo je pušit...“, ima svoje teorije Adam.

Važno je vidjeti svijet

Derneci su El Dorado za stočare, vlasnike stoke sitnog zuba. O derneku u Velikom Prologu ispeče se oko 300 janjaca. Kilogram pečenog je 150 kuna. „Naši preci kad nisu imali para štedili bi da bi na dernecima mogli pojist kilo - dva pečenoga“, kaže Marko Šiljeg iz Metkovića koji o Velikoj Gospi prodaje svoje janjce u pečenom stanju.

Danas – unatoč recesiji – nema štednje o blagdanu i derneku. Čeka se red za pečenu janjetinu. Dok mesari žustro tranširaju janjce – mrvice pečenog mesa pršću po svečanim, misnim, odorama posjetitelja. No, nitko se ne ljuti, jer i to je – „vratiti se mastan kući“ – sastavni dio derneka.

Suštinu Velike Gospe nam je, možda, kazala Kata Ereš iz Metkovića. Premda je bila na misi, zatim kupila i prtvu i krtol, i premda je kušala pečenu janjetinu – radi svega toga nije stigla u Veliki Prolog. „Došla sam vidjeti svijeta, zanimljivo je...“, kaže Kata koja se sjetila i mladosti kad su derneci, pa i ovaj za Veliku Gospu, bili i prilika za upoznavanje djevojaka i mladića, za igru i za pjesmu – reru, gangu ili kakvu treću. I danas su derneci u Dalmatinskoj Zagori vrijeme za podsjećanje na nju kakva je nekad bila.

Autor: Goran Vežić

Odg. ured: Z. Arbutina