Juge nema, ali su Jugosi ostali

Kada su sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća gastarbajteri sa područja tadašnje Jugoslavije počeli u većem broju dolaziti u Njemačku naziv koji je za njih pronađen bio je: Jugos. U međuvremenu te zemlje više nema, stotine hiljada nekadašnjih Jugosa danas su Hrvati, Srbi, Bosanci ili Makedonci i u pravilu su na to ponosni. Ali time sličnosti i zajedničkosti tih ljudi nisu nestale - bilo kada je u pitanju jezik, bilo kada se radi o zajedničkom kulturnom naslijeđu, gastronomskim navikama ili naprosto "balkanskom mentalitetu." Nedavno je u Berlinu izašla knjiga "Ex-Yugos, mladi migranti iz Jugoslavije u Njemačkoj" u kojoj se govori o toj specifičnoj grupi stranaca.

Za Nijemce postoje samo Jugosi

"Moje je ime Ruediger Rossig i sve oko mene je crno-bijeli svijet"

Njemački novinar i muzičar Ruediger Rossig ovako počinje razgovor i tako odmah pokazuje svoje insajdersko poznavanje ex-jugoslavenske pop i rock scene parafrazirajući početak legendarne pjasme Crno-bijeli svijet zagrebačke punk-grupe Pljavo kazalište iz 1980 godine.

Tih osamdesetih godina Rossig je po prvi put ljetovao u tadašnjoj Jugoslaviji i zaljubio se u zemlju, ljude, kulturu. Kada se vratio u Berlin otkrio je da i u Njemačkoj postoji jaka scena doseljenika iz te zemlje otvorenog i tolerantnog socijalizma koje su tu svi zvali - Jugosi.

Brojne razlike, ali i važne sličnosti

Kao novinar i urednik u listu Die Tageszeitung često je tamo putovao - i prije rata i tokom rata i nakon njega. Njegovo opažanje: mada Jugoslavija više ne postoji, Jugosi su i dalje tu, sada kao konstrukt onih koji ih gledaju izvana - Nijemaca: "Sa njemačke strane ta populacija i ta gastarbajterska grupa i dalje postoji. Nijemci ne pričaju o Hrvatima, Bosancima, Srbima, oni pričaju o Jugosima. I to je možda ono najinteresantnije sa ovom scenom: većina ljudi u mojoj knjizi za sebe uopće ne bi rekli da su Jugosi, ali većina Nijemaca bi to za njih rekla."

U knjizi se govori o dolasku prvih gastarbajtera, o ratnih izbjeglicama, o onima koji dolaze danas, zbog posla, studija ili da nauče jezik. Uz brojne razlike koje među njima postoje, Rossig prepoznaje i neke vrlo važne sličnosti: „Jezik prije svega, naravno, potom rakija, muzika, književnost. Tko je Ivo Andrić? Srbin? Hrvat? Jugosloven? Ili Meša Selmović..."

Ne Jugo-nostalgičar, već Jugo-futurist

Taj jugo-fenomen predstavlja neku vrstu kontrapunkta sudbine Njemačke: dok se ovdje i 20 godina nakon ujedinjenja teško premošćuju razlike zemlje koja je podijeljena živjela četiri desetljeća, Jugoslavija je četrdeset godina bila jedna zemlja i mnoge sličnosti među ljudima su vidljive usprkos novonastalim podjelama: "Unutar bivše Jugoslavije oni se razlikuju, ali čim pređu mađarsku granicu, u Budimpešti, Srbi, Hrvati i Bosanci su zajedno. I to ne važi samo za našu generaciju koja je živjela u zajedničkoj državi, nego to važi i za mlade," kaže Rossig.

Upravo ta zajedničkost, ta bliskost predstavlja veliki potencijal u Evropi koja se sve više integrira, smatra Rossig. To neće voditi ne ka obnovi zajedničke države, već ka većoj suradnji među sadašnjim državama - u to je on čvrsto uvjeren. I zbog toga sebe naziva ne jugo-nostalgičarem, već jugo-futuristom.