1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Žestoko, ali bez uvreda - Politička kultura u Njemačkoj

Zoran Arbutina21. februar 2009

Izrevoltiran SIPA-inom krivičnom prijavom, Milorad Dodik je salvu pogrdnih riječi izgovorio na račun novinara i kolektiva Federalne televizije. U Njemačkoj je to gotovo nezamislivo.

https://p.dw.com/p/GyLX
Angela Merkel za govornicom
Treba znati gdje je mjera dopuštenog - u suprotnom će birači okrenuti glavuFoto: AP

Politička pozornica nije mjesto za osjetljive duše i sramežljive tipove - to nije nikakva novost. Na kraju krajeva radi se o borbi za vlast i o nastojanju da se u važnost i vrijednost vlastitih političkih ideja uvjere drugi. Strastvenost i retorička uvjerljivost su tu dio koncepta.

Pa ipak to ne znači da je sve dozvoljeno - politika je u mnogo čemu mjerodavna za način ponašanja u općenito u društvu, za mnoge ima funkciju primjera na koji se ugleda - i u dobrom i u lošem.

Žestoki govori, vješte i oštre replike, neuvijena ironija ili čak cinizam - sve su to retoričke figure koje se mogu sresti i u njemačkom parlamentu, i to od samog početka rada demokratskog parlamenta nakon Drugog svjetskog rata.

Franz-Josef Strauss za govornicom
Bio je govornik čijeg su se oštrog jezika bojali i prijatelji i politički protivnici - bavarski političar Franz-Josef StraussFoto: AP

Njegovanje demokracije i u ljutnji

Tako je primjerice još 1951. godine tadašnji predsjednik Kluba demokršćanskih zastupnika Reiner Barzel socijaldemokratskoj opoziciji predbacio pokušaj stvaranja revolucionarnih uvjeta u zemlji: "Dali nam tu oupće još treba dokaza da se tu ne samo ratzmišlja o nelegalnosti, već se tu radi o jeziku pobune!"

Kancelari Adenauer, Brandt ili Schmidt, ministri Strauss, Wehner ili obični zastupnici - svi su bili odlični retoričari, njihovi politički protivnici su sa zebnjom iščekivali njihov izlazak za govornicu.Ali postojala je granica koja se nikada nije prelazila - granica osobne uvrede. Djelomice poučeni i iskustvom Trećeg Rajha, kada su politički protivnici bili najprije retorički gaženi prije nego ih se odvelu u logor, demokratski političari Njemačke su pazili da vlastitim žučnim govorima ne pogaze načela demokracije za koja su se borili. Pažnja se više posvećivala stilu, nego žestini.

Možda najtelantiraniji govornik njemačke politike - Oskar Lafontaine. Ranije je bio predsjednik Socijaldemokratske stranke, danas stranke Ljevice
Možda najtelantiraniji govornik njemačke politike - Oskar Lafontaine. Ranije je bio predsjednik Socijaldemokratske stranke, danas stranke LjeviceFoto: AP

Sačuvati političku kulturu - važnije od vlasti

To je 1990. pokazao i tadašnji socojaldemokratski kandidat za kancelara, Oskar Lafontaine, vjerovatno jedan on najtalentiranijih govornika njemačke političke scene. On je kritizirao isprazno mahanje frazama nakon ujedinjenja Njemačke: "Ne znam kako se Vi osjećate. Ja sjedim pred televizorom i šlušam priče o velikom trenutku u povijesti, o povijesnim satima, o povijesnom danu, o povijesnom značaju, a u jednom trenutku je vlak njemačkog naroda prošao kolodvorom povijest. A ja mislim: kada ćete već jednom ponovo doći u svakodnevicu, i početi se baviti konkretnim problemima konkretnih ljudi - jer to je stvarno važno."

Lafontaine te izbore nije dobio, pobjedio je ipak Helmuth Kohl svojim obećanjima rascvjetanih livada u novoj, ujedinjenoj Njemačkoj. Ali Kohl je u međuvremeno prošlost, Lafontaine se ponovo bori za dolazak na vlast, a poltička kultura u Njemačkoj je sačuvana.