Mladi u Srbiji ne vole Albance, Hrvate, Amerikance i homoseksualce

- „Sa Albancima, Romima i Hrvatima se ne bih družila jer odudaraju od ostalih.“

- „Romi, Muslimani, Albanci, Hrvati, Jevreji jer mrze srpski narod.“

- „Albanci zbog svog zla koje su nanijeli srpskom narodu.“

Ovo su samo neki od najekstremnijih odgovora na pitanje: „Koje nacionalnosti srednjoškolci u Srbiji smatraju za neprijateljske?“, u istraživanju koje je proveo Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Istraživanje pod nazivom „Stavovi i vrednosne orijentacije srednjoškolaca u Srbiji“ je provedeno među 630 učenika srednjih škola u šest gradova – Beogradu, Nišu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Kruševcu i Novom Pazaru. Podjednako je bio zastupljen broj mladića i djevojaka, kao i broj učenika različitih razreda. Istraživanje je bilo podijeljeno u nekoliko faza, a učenici su odgovarali na teme nacionalizma, antiromizma, tradicionalizma i konzervativizma te homofobije i nasilja u školi i kući.

Rezultat je pokazao da su srednjoškolci, dakle djeca rođena u vrijeme rata, većinski homofobični, da ne percipiraju pozitivno manjinske grupe i da su tradicionalni, samim tim da podliježu svim stereotipima društva.  Među najveće nacionalne neprijatelje ubrajaju na prvom mjestu Albance (21,2 %), Hrvate (15 %), Rome (12,3%) i Amerikance (9,8%). Nešto više od 17 posto ne vrednuje ljude po nacionalnosti, a svega 9,7% srednjoškolaca tvrdi da im niko ne smeta. Kad su u pitanju nacionalni prijatelji, 25% anketiranih stavilo je Srbe, a 15% Grke i Ruse. Zanimljivo je da je četiri posto mladih vidjelo Albance kao nacionalne prijatelje.

Na pitanje zbog čega se ne bi družio sa pripadnikom neke od navedenih grupa, mladi uglavnom odgovaraju da bi se družili sa svima. Međutim, postoje i ekstremni odgovori poput: „ Jednostavno naša prošlost nam to ne dozvoljava! Ne možemo da se pravimo kao da ništa nije bilo. Naši preci su krv prolivali, a sad treba da budemo ravnopravni?“

„Prenošenje stereotipa putem političke propagande“

Autorka istraživanja Marija Radoman kaže da su rezultati pokazali da je visoka etnička distanca u odnosu na Albance, Hrvate, muslimane i u znatno manjoj mjeri naspram Mađara „konstantna“, ali i da se stepen distance mijenja shodno političkoj situaciji, tj. stepenu prisustva etnonacionalističke matrice u politici.

„U pitanju je prenošenje etničkih stereotipa putem političke propagande i desničarskih opcija u zemlji. Stavovi mladih ne mogu suviše odudarati od sredine u kojoj žive. Kontekst Srbije (mediji, izjave političara, porodično okruženje), utiče bitno na formiranje njihovog pogleda na svijet. Otuda i dalje kod njih fokus na pitanje nacionalizma i 'opterećenost' granicama i teritorijama svoje etničke zajednice. Pri tom ne zaboravimo da im 'roditelji' nisi ostavili 'u naslijeđe' pretjerano emancipatorske ideje i viziju društva kao građanskog i demokratskog - gdje bi se cijenile neke drugačije vrijednosti osim pripadnosti naciji ili poštovanja tradicije“, kaže Radoman.

Beograd najhomofobičniji

Kada su u pitanju stavovi prema LGBTQ populaciji, ona je od manjinskih populacija najomraženija. Čak 44 posto ispitanika nikada ne bi sjedilo u klupi sa pripadnikom seksualnih manjina, dok s tim nema problem 28 posto mladih. Skoro trećina djece u srednjim školama otvoreno je homofobično (28,7%), umjereno homofobičnih je 29 posto, a nehomofobičnih je blizu 29 posto.

Čak 41 posto ispitanika smatra da je gej populacija bolesna, a 38 posto se ne slaže sa tim stavom. Ono što je posebno interesantno jeste činjenica da je od svih gradova u kojima je napravljeno istraživanje Beograd najhomofobičniji. Prema mišljenju Marije Radoman razlog leži u jakoj anti prajd kampanji svake godine.

„Istraživanje jeste pokazalo nešto jaču homofobiju među srednjoškolcima u Beogradu. To ne znači da su oni zaista i najviše skloni homofobiji već da opet u Beogradu imate najveću anti-prajd kampanju svake godine, što se neminovno odražava na stavove društva. Retrogradne ideologije ne slabe u Srbiji - dovoljno je pogledati akciju ’Dveri srpskih’ koje organizuju potpisivanje peticije protiv gej parade - pa kako da očekujete da i građani i mladi ljudi imaju nehomofobične stavove kada nemate adekvatnu reakciju države ni društva na takve pozive na nasilje“, istakla je sagovornica Deutsche Wellea koja je ovo istraživanje radila šest mjeseci, od čega je dva mjeseca trebalo za rad na terenu.

Pročitajte na sljedećoj stranici: „Žene trebaju više da rađaju da bi opstali kao nacija“

O porodici, abortusu i ulozi žene

Ispitani srednjoškolci smatraju da su brak i porodica svetinja (77%),  nešto manje od trećine da je žena ispunjena tek kada postane majka, a skoro 40 % misli da žena nije potčinjena u porodici. Isti procenat vjeruje da žene trebaju više da rađaju “da bi opstali kao nacija”. Konzervativan stav prema abortusu ima skoro 32% učenika, a jednak broj je onih koji imaju umjereno konzervativne stavove. Četvrtina ispitanika ima nekonzervativne odgovore. Od ukupnog broja ispitanih, čak trećina djevojaka smatra da abortus treba zabraniti, 29% ih je neodlučno, a skoro 40% se ne slaže s tim stavom.

„Govorimo o generacijama koje će tek biti akteri budućih strukturalnih kretanja. Oni mogu bitno da izmjene svoje stavove ali sada teško da možemo da tvrdimo da će se ti stavovi izmijeniti sami od sebe. To će se desiti onda kada društvena klima bude pogodna, kada im u medijima npr. bude plasirano nešto više od rješavanja državnih granica i kosovskog pitanja ili kada budu shvatili da je možda pitanje njihovog obrazovanja (koje će im postajati sve manje dostupno jer je preskupo) bitnije od pobjede nekog tenisera“, smatra Marija Radoman.

Rehabilitacija domaćeg fašističkog naslijeđa

Istraživanje je provedeno u prvoj polovini 2011. godine. Rezultati istraživanja, prema njenim riječima, nisu daleko od očekivanih s obzirom na “rehabilitaciju domaćeg fašističkog naslijeđa” koje je na djelu posljednjih 20 godina u Srbiji.

Radoman smatra da je tokom devedesetih oslabila kritičnost stanovništva prema fašističkoj prošlosti i mogućnost razlikovanja patriotizma od genocidne politike, što je dijelom preživjelo do danas.

„Ako je devedesetih mobilizacija stanovništva za etničku mržnju prema susjedima, izvedena preko promocije četničkog pokreta, danas imamo Državnu komisiju za otkrivanje istine o smrti Dragoslava Draže Mihailovića koja rehabilituje taj pokret. Današnje napore da se uspostavi stabilno demokratsko društvo u Srbiji, sabotira, uslovno rečeno, druga generacija nacionalističke struje (u redovima oko SPC, preostalih kadrova političkih partija koji su dijelovi Miloševićevog režima, misli se na DSS, NS i SNS, op.a.), kao i reakcionarni rusofilski krajnji desničari, tj. SRS. Napore za uspostavljanjem demokratije narušava i ekonomska kriza“, zaključila je Marija Radoman.

Autorka: Žarka Radoja

Odg. urednica: Marina Martinović