Zabadava utrošen život?

Moglo bi se pomisliti da je je period koji je prošao od Titove smrti 4. maja 1980. dovoljan za kakvu-takvu distancu. Teoretski, strasti bi trebalo da jenjavaju. Ispostavlja se da su mitovi o zlom boljševiku ili dobrom ocu jugoslovenske nesvrstane, samopuravne, bratsko-jedinstvene zajednice lice i naličje istog fenomena.

Titovi siročići

Počnimo od tog maja 1980. U Splitu na stadionu Poljud reporter Radio-televizije Beograd Milomir Jasnić bilježi kamerom nekoliko minuta koji će dospjeti na sve svjetske televizije: Na vijest sa stadionskog razglasa da je "umro drug Tito” igrači Zvezde i Hajduka kao i 50 000 ljudi na tribinama potreseni su do srži. Onda se iz hiljada grla začuje zavjetna pjesma: "Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!”

Cijela jugoslovenska nacija, za koju će njeni etnički sastavni dijelovi poslije većinski tvrditi da nije nikada postojala, ujedinjena je u osjećanju gubitka. Da li smo tada znali za kim tugujemo? Ja, priznajem – nisam. Milioni građana su držani u stanju političke infantilnosti. Oficijelna istoriografija i biografije su prećutkivali bitne detalje iz Titovog života. Ali, suze tih ljudi, kojih se neki danas stide, nisu bile lažne.

Postoji 15 različitih podataka o datumu rođenja Josipa Broza, pri čemu je 7. maj 1892. najčešći. Familija u Zagorje dolazi u 16. vijeku iz današnjeg okruga Trento na sjeveru Italije. To područje je tada pripadalo Austriji i imalo izmiješano njemačko i italijanko stanovništvo. Tako je po ocu Franji, Josip Broz Hrvat italijanko-njemačkih korijena, a po majci Mariji Slovenac.

Biografske bodlje

Bravarski zanat je završio u Sisku, a posao ga je vodio sve do Češke, Njemačke i Austrije. Broz je 1910. pristupio Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske i Slavonije. Godine 1913. odlazi na odsluženje vojnog roka i kao austrougarski vojnik dočekuje Prvi svjetski rat – ističe se kao skijaš i mačevalac, ima čin vodnika.

I Tito i jugoslovenski komunistički biografi rado su prećutkivali to da je vodnik Broz ratovao kao artiljerijski podoficir u Srbiji i da je 1914. bio čak unaprijeđen. Ovaj dio biografije se danas rado navodi kao dokaz da je Broz vrlo rano zauzeo antisrpski stav. Teza se teško može dokazati. Broz je prekomandovan na istok gdje je, teško ranjen kopljem jednog Čerkeza, dopao u rusko zarobljeništvo. Prije toga je te 1915. godine predložen za austrougarsku Srebrnu medalju za hrabrost, jer je sam zarobio gomilu ruskih vojnika. Medalju nije mogao da primi u zarobljeništvu. Tito je 1967. posjetio Beč. Domaćini su željeli da ga obraduju uručivanjem starog odlikovanja, ali on je to odbio.

Ipak, svi njegovi biografi potvrđuju da je poslije zarobljeničkog, pa crvenoarmejskog boravka u Rusiji doživotno ostao emotivno vezan za tu zemlju. Dakle, ne postoji automatizam prema kojem moraš da mrziš državu i narod koji su bili tvoji ratni protivnici.

Tito kao „ruski agent"

Neću prepričavati Brozovu biografiju. Samo ukazujem na nekoliko bizarnih detalja iz nje. U njih spada jedan podatak sa njemačkih sajtova. Navodno je Brozov vanbračni sin Hans Študer pao kao vojnik Vermahta u borbi protiv jugoslovenskih partizana. Istina ili ne, ovo je već ozbiljan štof od kojeg Holivud pravi potresne filmske priče.

Najspektakularnija je ipak priča koja je o Titu stigla iz Sjedinjenih Američkih Država, zemlje u koju je Josip Broz htio da emigrira dva puta. Prvi put 1907. ali nije mogao da skupi novac za putovanje. Drugi put deset godina kasnije, iz revolucionarnog Petrograda, ali ga nisu pustili preko finske granice.

Priču je 1955. agentima američke tajne službe ispričao Marijan Džon Markul. A mi je znamo jer je CIA 2016. sa brojnih dokumenata iz pedesetih skinula oznaku „povjerljivo". Mikul je rođen u Livnu 1909. a od 1936. je živio u Americi. Tvrdio je da je 1928. upoznao Josipa Broza te da ga je potom dva puta vidio u Parizu, 1935. i 1936.

Poslije rata se sreo sa Titom 1953. i uvjerio se da nije riječ o istoj osobi. Navodno, nije odgovarala ni visina, originalnom Brozu su nedostajala dva prsta, a ovaj iz pedeset i treće imao ih je deset, čak je svirao klavir. Po njemu je riječ o ruskom agentu koji je ukrao njegov identitet 1937. godine, kada pravi Tito nestaje u Rusiji. Čovjek koji je Staljinu rekao istorijsko „ne" je navodno bio ruski general Nikolaj Lebedev koji se lažno predstavljao kao Josip Broz.

U šumu gerilac, iz šume – maršal

Koga god da je britanski brigadni general Ficroj Maklejn, čovjek od Čerčilovog povjerenja, sreo 1943. – ruskog generala ili bravara iz Zagorja – bio je fasciniran. Čerčil je Maklejna uputio u Jugoslaviju „da otkrije ko ubija najviše Nijemaca da bi im pomogli da ih ubijaju još više".

Maklejn je, upoznavši komunističkog gerilskog vođu u akciji, bio iznenađen Titovom spremnošću da svaki problem sagleda sa svih strana, njegovim humorom i nizom osobina koje su govorile da taj čovjek usred tolike smrti – voli život. Konzervativni britanski obavještajac nije ni u jednom trenutku zaboravio da ima posla sa ideološkim protivnikom. Ali, je odlično razumio šta se zaista događa na terenu. I da će Titova vojska sa Britancima ili bez njih pobijediti. Ostatak se može pročitati u hronikama antifašističke borbe u svijetu.

Titov raskid sa Staljinom samo tri godine poslije rata imao je suštinske posljedice za modernizaciju Jugoslavije koja je dobila hibridni, zapadno-istočni oblik. Staljin je pokušao da likvidira Tita, ali njegove ubice nisu mogle da prođu kroz mrežu jugoslovenskih bezbjednjaka. Tito je poslao poruku Staljinu: „Ako ne prestaneš da šalješ ubice, ja ću poslati jednog u Moskvu, i neće biti potrebe da šaljem drugog". Ovakav drčan stav pokazuje zašto su mnogi Jugosloveni u Titu dugo prepoznavali sebe.

Poraženi su pobijedili?

Titove trupe su godinama gonjene kao zvijeri, pa su na kraju rata učinile zvjerstva. Duhovni i fizički nasljednici poraženih vojski stoga nazivaju Tita ratnim zločincem. Desetine hiljada staljinista, ali i ljudi koji su nevini prokazani kao takvi, prošli su poslije Titovog raskida sa Staljinom kroz torturu na Golom otoku. Postoje publicisti koji zato upoređuju Broza sa raznim drugim mračnjacima iz XX vijeka koji su trpali ljude u logore. Mogu da razumijem osudu zločina. Ali, Titova istorijska uloga ne može se na to redukovati.

Još od ratova devedesetih, u kojima nije bilo partizana, revizionisti pokušavaju da pobijede i u izgubljenom Drugom svjetskom ratu. Nemoralnost njihovog postupka ne ogleda se samo u tome što tadašnjem pobjedniku – Titu i socijalističkoj Jugoslaviji kao njegovom čedu – spočitavaju niz grijehova. Njih je bilo. Nemoralnost je u tome što iz toga izvode zaključak da je antifašizam grijeh. A da su razne nijanse kolaboracije i fašistoidnosti – bile nacionalna vrlina.

Drugi problem sa Titom jeste kulturološke prirode – demokrature koje su ustanovili na ruševinama Jugoslavije nisu uspjele da dostignu civilizacijski nivo Titove „plišane diktature" - čak ni u ekonomskom, a kamoli u kulturnom smislu. O geopolitičkom značaju Pokreta nesvrstanosti da i ne govorimo.

„Ako je istina…"

I neki zapadni kritičari, manje pronicljivi od Maklejna, a više napumpani ideološkim hormonom antikomunizma, vide u Titu isto što su vidjeli u Čaušeskuu ili čak Staljinu.

Sumirajući životno djelo popularnog jugoslovenskog autokrate Njujork tajms je 5. maja 1980. konstantovao nešto drugo - da je Jugoslavija zahvaljujući Titovoj politici ekvidistance prema blokovima i eksperimentisanja sa slobodom unutar jednopartijskog sistema postala „svijetla tačka usred opšteg sivila istočne Evrope".

Ta svijetla tačka će se bez njega pretvoriti u mrlju zgrušane krvi. Zato se Josipu Brozu zaista može zamjeriti da nije našao način da svom projektu – federalnoj Jugoslaviji – obezbijedi ekonomsku i političku održivost. Mada je bio pragmatičan, ostao je limitiran zadatim ideološkim horizontom.

Pred kraj je slutio da stvari mogu poći i po zlu. Hrvatskoj novinarki Dari Janeković rekao je 1976: „Ako je istina sve to što ti govoriš o stanju u našem društvu, u zemlji i u Savezu komunista, onda sam ja zabadava utrošio svoj život." Gorko saznanje.

Izrazito antikomunistički raspoloženi 34. predsjednik SAD, general Dvajt Ajzenhauer rekao je za Tita da je najveći heroj Drugog svjetskog rata, a Orson Vels da je najveći čovjek tadašnjeg svijeta. Ondašnje procjene mogu nam izgledati kao pretjerivanja, ali se one danas ne mogu poravnavati negiranjem istorijskog značaja ovog čovjeka, makar on „zabadava utrošio svoj život".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android